07.10.2020

OPERACIJA PAŠARETA

Predstava OPERACIJA PAŠARETA autora Branka Lučića u režiji Jasminka Balenovića,

nakon ambijentalnih izvedbi, zasluženo i svečano  „dolazi doma“.

Premijerna izvedba predstave na daskama koje život znače bit će u četvrtak, 8. listopada u 20 sati, a reprize u petak, 9. i u subotu, 10. listopada u 20 sati.

 

Zahvaljujemo na objavi najave i iznimnom doprinosu u informiranju javnosti o programima INK.

 

Radujemo se Vašem dolasku.

S poštovanjem,

Clara Cerin

 

Glumačka podjela, riječ autora i riječ redatelja u nastavku.

IGRAJU: Luka MIHOVILOVIĆ, Lara ŽIVOLIĆ, Nika IVANČIĆ, Luka  JURIČIĆ, Lino BROZIĆ, Teodor TIANI

 

Branko LUČIĆ

OPERACIJA PAŠARETA – istarski ‘ALLO ‘ALLO!?

 

Operacija Pašareta mnogo duguje engleskoj kultnoj seriji koja joj je predstavljala zvijezdu Sjevernjaču i uzor za prikaz snošljivosti, u vrijeme koje toj hvale vrijednoj ljudskoj vrlini nije bilo sklono. Dobro je ponoviti da je Operacija Pašareta nedvojbeni dužnik serije ‘Allo ‘Allo!, ali nije naodmet nadodati, da je istodobno i posve različita.

U oba se slučaja radnja događa za Drugog svjetskog rata, u oba je slučaja oštarija središnje mjesto nadigravanja, i jedna i druga komedija govore o svojevrsnom “suživotu” mještana i okupacijskih snaga. I to je sve. Sve ostalo su zakonitosti komedije, njenih zapleta i raspleta.

U ‘Allo ‘Allo! je koristoljublje prvi motiv i poveznica interakcije likova: okoristiti se slikom Posrnule Bogorodice s velikim cicama, slikara Van Klompa. U prvom planu su pojedinci i njihovi mali interesi u metežu Drugoga rata. Zajednica je u drugom planu, gotovo nevidljiva, prikazana je u likovima anonimnih gostiju oštarije i slučajnih prolaznika. Ona nije subjekt, ona je tek kulisa. ‘Allo ‘Allo! je parodija na brojne ratne filmove, a posebice na dramsku seriju Tajna vojska.

Operacija Pašareta nije parodija. Radnja komedije događa se krajem Drugoga svjetskog rata, u travnju 1945., neposredno prije napada partizanskih snaga na Trst, dok je završna scena komedije vremenski smještena negdje na početak šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Likove iz Operacije Pašareta povezuju interesi koji su sve samo ne uskogrudni. Njemački pukovnik i nemilosrdni djelatnik Gestapoa pokušavaju se domoći Pašarete, osvježavajućeg pića/napitka pobjednika koje bi moglo pomoći Trećem Reichu da okrene rat u svoju korist. Domaće ljude (Pjero, Pjerina, Bepi) povezuje skrb za zajednicu i upravo briga za dragocjene živote, svoje i svojih bližnjih, sili ih u prividnu kolaboraciju i suradnju s okupatorom. Čak su i ljubavni zapleti i raspleti povezani s mišlju na bliže i manje bliske žitelje Kote 456. Dakle, Operacija Pašareta je između ostalog i jasan prikaz antifašizma stanovnika Istre. A antifašizma nikad dosta.

Ambicija Operacije Pašareta je, osim smijeha, okrenuta prikazu bolnoga razdoblja istarske povijesti između dva rata. Ona želi biti i zapis i zrcalo tog nedoba.

Pašareta, antipod slici Posrnule Bogorodice s velikim cicama, je bezalkoholno piće koju nam je obitelj Ferenčić podarila 1924. godine. To je bibita pobjednika koja skoro cijelo jedno stoljeće povezuje Istrijane svih narodnosti, rasa, vjera, političkih uvjerenja i svjetonazora. Pašareta je prije svega piće čarolije, piće djetinjstva, rane mladosti i nostalgije. Pašareta se pije na krštenjima, bermanjima, pirovima, rođendanima, pogrebima, na Mohorovama, Petrovama, Bartuljama, Jakovljama, Vidovama, Rokovama, Oldrešovama, Lovrečevama, ribarskim i bumbarskim feštama. Pili su je narodnjaci, okupatori i osloboditelji, gospoda i drugovi. Pili su je u vrijeme Italije, pili su je u zonama A i B, u FNRJ i SFRJ. Pijemo je i u Republici Hrvatskoj.

Jedan od glavnih likova Operacije Pašareta je dijalekt.

Dijalekt je lijep u svojoj mekoći i tvrdoći, otvorenosti i zatvorenosti, melodioznosti, harmoničnosti, razumljivosti i nerazumljivosti. Dijalekt je magija jezika i utočište duši.

Dijalekt nas određuje. Na/U njemu sanjamo i mislimo. U dijalektu nas čekaju naši prethodnici. Oni tamo stanuju, zazivaju nas, nagovaraju, govore i šute. Dijalekt prethodi jezičnoj standardizaciji, u njemu su sačuvane stare riječi koje su oblikovale naš narodni identitet, pa je upravo on zvjezdana prašina iz koje je satkan književni jezik. Dijalekt je kolijevka standarda, on je praskozorje i zikva zaika.

Dijalekt nam stalno izmiče. U stalnoj je opasnosti da se izgubi i nestane, da ga zarastu grmlja i trave. Kao stare napuštene kolovoze. Stoga ga je potrebno govoriti i čuvati od zaborava. Čuvajući dijalekt, čuvamo sebe.

Dragutin Lučić Luce je na predstavljanju Furbaćone izjavio da je sve u jeziku. Njegova misao govori o nečem širem od same Furbaćone, zato ćemo joj morati oduzeti širinu i smjestiti ju u okvire čakavice. Pogledamo li, i prije svega poslušamo li, govor likova Operacije Pašareta, brzo ćemo uočiti da je dijalekt sveprisutan, a možda i “glavni lik” predstave. On daje štorijama i baldorijama pravu intonaciju i dodatnu “sočnost” (Valter Roša). Na sceni se doista, usporedno i zajedno, odvijaju dvije predstave – predstava dramskoga događaja i predstava događanja jezika.

Čakavica je naš špegalj, naša zikva, naše potecišće, Čakavska scena je susteže zaboravu.

 

 

 

OPERACIJA PAŠARETA – o Istri, vremenu, nama, našem mentalitetu i drugima

Istra

Dunke ča. Svi njoj se upucavavaju, nidan njoj ga ni upuca. Sve ih je puštila neka ćikadu. To ni slabo, to ni slabo.

Istrijani

Mi ne znamo ni ki je prva Dalmatinka ni ki je Kvarnar i treća Istrijanka. Mi ne znamo niš. Mi delamo svoje delo i ne zabijamo nos kade mu ni misto. Svi ste prečiži. Svaki drugi dan drugi litrat, druga bandjera, drugi grafiti. Nu da vidin… (gleda bandjeru) Jušto takova mi fali. U konobi ih iman jeno pet-šest.

Vrijeme

Meni se jako para da bi moglo prit vrime kad će puno punooo trdeh komuništi govorit: Tako mi bog pomoga. Tu puli nas se bandjere, partiti i governi kambjevaju kako i mudante.

Okupatori

Pasa san svita od Staljingrada do Svetega Ivana Zeline… Istrijani su najhuji. Ne moreš ih ćapat ni za rep ni za glavu. Stalno govore ši, ši, se kapimo, smo ljudi, nemojte ča zamerit, a onda ti ga fikaju da ti je i pol preveć.

 

 

 

 

Jasminko BALENOVIĆ

USPJEŠNI NEUSPJEH OPERACIJE PAŠARETA

 

Već dugo istražujem mogućnosti kako bih u svojemu kazališnom izričaju, a to je prije svega režiranje komedija, pronašao temu, priču ili kazališni komad koji se zbiva u Drugom svjetskom ratu. To razdoblje obremenjeno “vječnom” pomirbom našega prostora, duha i vremena, činilo mi se “pravom komediografskom temom” koja, kao i svaka dobra komedija, u sebi “pomiruje” i zrcali naše (sukobljene) sudbine, osjećaje, želje, ambicije i nadasve ideale… Naravno, sve zajedno uprizoreno u malim, običnim, jednostavnim životima (likovima, karakterima, sudbinama) koji, u prostorno-vremenskim koordinatama Drugoga svjetskog rata, žive velike “revolucionarne” ideje i ideale, a posljedično su žrtve koje donosi svaki rat.

Sasvim spontano, vozeći se u kombiju na gostovanje s predstavom Furbaćona 2, zafrkavali smo se na temu budućih projekata, seljakajući naše likove i projicirajući njihove sudbine u različite vremenske epohe, tema o “ustašama i partizanima” bila nam je najzabavnija. U tom sam trenutku osjetio potencijal kreacije nove predstave. Kad sam prenio atmosferu i ideje Branku Lučiću on se odmah operativno uključio…, i nastala je ova komedija. Kao i mnoge druge komedije Operacija Pašareta inspirirana je stvarnim događajima i osobama čije se legende još prepričavaju na Lindaru.

To u biti i jest ideja ove predstave o malim, običnim i jednostavnim ljudima – njihovim malim ljudskim, univerzalnim situacijama i zgodama, njihovim veselim životnim putovima unutar bremenitih vremena upogonjenih “velikim temama” – koji se sami od sebe nameću i nadmeću nad naše sudbine. Baš kao što i mi danas, u ovim “projektnim” vremenima hodimo kroz život čuvajući pravo na svoje živote odmaknute (na pristojnu i podnošljivu udaljenost) od nametanja i nadmetanja “velikih tema”…

Operacija Pašareta odvija se, nikako ne na sramotu, već na čast i ponos jednoga malog mjesta iz središnje Istre, velikog srcem i duhom, koje je u vihoru Drugog svjetskog rata bilo mali, ali neosporno važan kotačić u stvaranju društva u kojem danas živimo. Poznavajući njihovu iskrenu skromnost, nije nam nerazumljivo što svoje bitke i doprinose nisu isticali i veličali, jer to je za njih bila najnormalnija stvar (staro-normalno). No predani povjesničari nisu ih zaobišli, njihova borba i doprinos ovjekovječeni su – poput u seriji ‘Allo ‘Allo! (u kojoj su, iz samorazumljivih razloga zaštite i skromnosti živih, osobe i mjesto radnje promijenjeni) – na neizmjerni ponos svih Lindaraca koji o tome nerado pričaju…

U malom istarskom mjestu, u još manjoj oštariji događaju se velike stvari. Stvari se dovode do napregnuća i nabreknuća – mlada oštarica Pjerina, pred kojom je svjetla budućnost, polako preuzima upravljanje oštarijom od oca koji je rastrzan obavezama i situacijama u kojima mora poslovati – “jer gost je uvijek u pravu”. Tu je još i mladi partizan, dvostruka prijetnja sprijeda i straga. Pjero kao pravi profesionalac pokušava zadovoljiti sve goste i svima udovoljiti. No ratni vihor, potpomognut zaljubljivošću okupatora uvuče ga u srce Operacije Pašareta, što velikim poduhvatima nesklonog oštara Pjera dovodi do granice; danas bismo rekli, “pucanja”.

Tračak nade i izlaz vidi se u novom i svježem pristupu kojeg nose mlađe generacije. Oštarica Pjerina, koja će pomiriti nepomirljivo, dati a ne dati, nepopustljivo popustiti, nošena idejom odanosti, čuvanja tradicije i identiteta provesti Operaciju Pašareta na svoj način do kraja. Pjerinina bitka je bitka očuvanja prostora i pružanja raznih otpora raznim osvajačima. Pritisak okupatora raste, a njezina ljepota i šarm oslabljuje im bistrinu uma, te okupatori upadaju u stupicu koju im je namjestila. Pojava, u liku i djelu, zapadne saveznice cijeloj operaciji daje nove ljudske dimenzije i ubrzava rasplet događaja prema “neslućenom” hepiendu, otvarajući nove perspektive.

Operacija Pašareta uspješno je završila neuspjehom, još jednom potvrđujući kako je za dobar neuspjeh uvijek potrebno više glava i velikih ideja, premda sve nije onako kako (vam) se čini.