20.10.2020

Otvorenje izložbe Dražena Turkovića

Ciklus radova Dražena Turkovića, nastao u proteklih godinu dana, nosi naziv „Fake lights / Lažna svjetla“ i autorov su uobičajeni način likovnog reagiranja na neposrednu stvarnost i okolinu. Sam naziv ciklusa asocijativno nas upućuje na termin „fake news“ i pojavu lažnih vijesti koju sve češće susrećemo u svijetu javnog informiranja, a ciklus – kao
aluzija na spomenuti termin donosi autorov likovni odgovor na pitanja o značenju poimanja lažne stvarnosti koja nas okružuje i važnosti istog za društvo ili pojedinca. U tom kontekstu, sintagma „Fake lights“ nameće nam se kao ishodište za razmišljanje o prisutnosti i našem poimanju stvarne slike svijeta u kojem živimo, a koji sobom donosi pregršt situacija
od kojih su mnoge temeljene na lažnim uvjerenjima i nadama. Nešto poput lažnog tj. umjetnog svjetla na kraju tunela.
Ovaj ciklus akrila na platno, satkan je od figurativnih i apstraktnih motiva, unutar kojeg figurativne motive nalazimo u segmentima i detaljima slikarske kompozicije, dok se apstrakcija, uglavnom pojavljuje kao likovni prostor na platnu.
Vizualni identitet ciklusa nosi likovno – grafičko rješenje izraženo putem kolorističkog rastera uskih vertikalnih linija koje predstavljaju vizualnu asocijaciju na površinsko „listanje“ informacija, slika, vijesti i sl. na mobilnom uređaju i time nas, htjeli – ne htjeli, neposredno dovodi u korelaciju sa samom temom. Zamislimo li ubrzano „listanje“ šarenih vizualnih poruka, dobiti ćemo niz linija u boji. Raster vertikalnih (rijetko i horizontalnih) uskih linija intenzivnih boja, koji je
osnovica svakog platna ovog ciklusa, postaje nova stvarnost i djeluje poput nekakve zavjese koja zakriva staru stvarnost, a unutar koje se razvija pojedini motiv te je istovremeno i zamjena za nekad bijelu površinu slikarskog platna.
Autor time postavlja novo ishodište svojim radovima, kako u likovnom tako i u simboličkom smislu, a oba su smisla sadržajno i strukturalno povezana.
Zagrebemo li barem površinski u likovno – sadržajnu analizu ovog likovnog ciklusa, valjalo bi početi upravo od nultog stanja tj. likovnog ishodišta – praznog platna. Novo nulto stanje platna u rasteru spektra boja čiji tonalitet varira od platna do platna, ovisno o atmosferi na slici, preuzevši novu funkciju, gotovo da izlazi iz domene autorovog rukopisa i postaje bliže nekom sveopćem stanju stvari, dok nas semantički usmjerava na razmišljanje o tome, koliko smo se udaljili od svog prirodnog postojanja i prirode same. Nakon što iz novog ishodišta, koje intenzivnim koloritom u nama potiče različite podražaje, emocije i svojevrsni nemir, iskoračimo prema motivu na slici, već smo pomalo emotivno i podražajno
iscrpljeni. Taj trenutak možemo lako povezati s našom intenzivnom svakidašnjicom, u kojoj već ujutro ustajemo umorni tj. nedovoljno psihički odmorni, iz dana u dan akumulirajući psiho-emotivni zamor, u konačnici postajemo lakim plijenom na tržištu, s nedovoljno snage za dublje razmišljanje prilikom primanja informacija i što je mnogo ozbiljnije, donošenja odluka pa i onih manje važnih. Stigavši tako do motiva na slici, od kojih su mnogi apstraktni, no kompozicijom tvore
formu koja bi nas mogla podsjetiti na neku figurativnu formu, ovisno o našem raspoloženju, nailazimo i na motive koji
jasno progovaraju kroz figuru. Neki od njih satkani su od hiperrealističkih detalja, neki su vrlo fantastične prirode, poput ilustracije futurističkih priča, no štih cjelokupnog ciklusa djeluje vrlo romantično i upravo u tome naslućujem tragiku oslikanog vremena u kojem živimo. Naglasak tom romantičarskom štihu zasigurno daje slika FL – 01 koja reinterpretira
poznatu sliku Lutalica iznad mora magle iz 1818., jednog od vodećih slikara romantizma, Caspara Davida Friedricha, na kojoj vidimo čovjeka, koji stoji na vrhu planine obavijene maglom u podnožju, dok simbolika slike postaje sinonimom romantičarskog poimanja svijeta: bijeg od stvarnosti, neizvjesnost, dominacija čovjeka nad prirodom, a istovremeno i
njegova nebitnost, u ulozi malog čovjeka naspram moćne prirode. Vrlo suvremeno i aktualno stanje, uzevši u obzir da čovjek na slici predstavlja metaforu nepoznate budućnosti, kao i kod C.D. Friedricha prije 200 godina.
Među motivima nailazimo i na sliku Covid -19 monster, na kojoj motiv starog debla, rogatog i okrunjenog te obučenog u bršljan zelene akrilne boje, u nas gleda jednim bistrim okom. Igrajući pri tom ulogu čudovišta Corone, staro deblo djeluje pomalo komično vraćajući nas pitanju: koji su naši iskonski strahovi, a koji se vežu na ona „lažna svjetla“ iz
naslova, dezorijentirajući nas u fokusu na važne nam životne vrijednosti.
Posebnost nadgradnje, uvijek majstorski oslikanih platna Dražena Turkovića, zadnjih je godina prepoznatljiva po „proširenoj stvarnosti“, digitalnoj tehnologiji koja funkcionira putem aplikacije. Jednostavno rečeno, neke od slika nadgrađene su proširenom stvarnošću na način, da određenu sliku možemo pogledati kroz foto objektiv mobilnog
uređaja spojenog na za to određenu aplikaciju te u slici vidjeti i „njenu proširenu stvarnost“, tj. video animaciju koja motiv na slici u stvari pretvara u pokret te ga postavlja u potpuno novi kontekst. U praksi su to vrlo dinamične, kratke animacije pojedinih motiva i tim efektom, statična slika doslovno postaje dinamična na licu mjesta, poput kratkog filma.
Uzevši u obzir cjelokupnu simboliku ciklusa Fake lights, ova nas proširena stvarnost slike, odvodi u potpuno novi fiktivni svijet, naizgled još bliži i vjerniji našem stvarnom svijetu i dodatno naglašava cjelokupni paradoks naše lakovjernosti u poimanju lažne realnosti, pogotovo putem vizualnih podražaja.
Slika FL – 11 iznimka je u kompoziciji i općoj konstrukciji slikarske površine i nije naslikana na spomenutom „novom nultom stanju platna“ – kolorističkom rasteru. Riječ je o klasičnom figurativnom motivu pogleda kroz vrata sobe na
terasu u zelenilu vrta. Motiv je vrlo realistički, a detalji slikarskog oblikovanja bujnog raslinja – prelijevanjem različitih
tonova zelene, zakrivenog stakla – poluotvorenim vertikalnim roletama te prazne vrtne stolice koja čeka, dijelovi su
kompozicije koji nose romantičarsku notu i sliku povezuju s ostalima. No usprkos tome, ona potpuno iskače iz vizualne
cjeline ovog ciklusa. Prikaz autorovog pogleda kroz prozor na svoj kutak u vrtu, kao jedini autentični ambijent ovog slikarskog ciklusa, predstavlja zadnje utočište čovjeku. Na slici vidimo i stvarno, danje svjetlo, a kroz simboliku sigurnosti vlastitog doma autor progovara o mnogim pitanjima koja nas tište. Upućuje nas na to, da su nam odgovori na
njih često na dohvat ruke i u nama samima, daleko od brzih globalnih informacija dostupnih putem digitalnih medija. U konačnici, pogledom na ovu sliku koja ulijeva svojevrsni optimizam, mnogošto nam postaje jasnije pa se možemo sjetiti kako je u suštini sve vrlo jednostavno, pitanje je samo koja ćemo svjetla odlučiti pratiti.
Tina Širec Džodan