17.11.2020

Noć kazališta 2020.u INK Gradskom kazalištu Pula:

Dvanaesta Noć kazališta, manifestacija u kojoj INK Gradsko kazališta Pula sudjeluje od njenog osnutka,  ove se godine obilježava u subotu, 21. studenog.

Na rasporedu našeg kazališta bit će predstava autora Branka Lučića OPERACIJA PAŠARETA,  u režiji Jasminka Balenovića. U podjeli su  sjajni mladi glumci: Nika Ivančić, Teo Tiani, Lino Brozić, Lara Živolić, Luka Juričić, Luka Mihovilović.

Trajanje:  90 minuta.

Iz pera autora:

Branko LUČIĆ

OPERACIJA PAŠARETA – istarski ‘ALLO ‘ALLO!?

Operacija Pašareta mnogo duguje engleskoj kultnoj seriji koja joj je predstavljala zvijezdu Sjevernjaču i uzor za prikaz snošljivosti, u vrijeme koje toj hvale vrijednoj ljudskoj vrlini nije bilo sklono. Dobro je ponoviti da je Operacija Pašareta nedvojbeni dužnik serije ‘Allo ‘Allo!, ali nije naodmet nadodati, da je istodobno i posve različita.

U oba se slučaja radnja događa za Drugog svjetskog rata, u oba je slučaja oštarija središnje mjesto nadigravanja, i jedna i druga komedija govore o svojevrsnom “suživotu” mještana i okupacijskih snaga. I to je sve. Sve ostalo su zakonitosti komedije, njenih zapleta i raspleta.

U ‘Allo ‘Allo! je koristoljublje prvi motiv i poveznica interakcije likova: okoristiti se slikom Posrnule Bogorodice s velikim cicama, slikara Van Klompa. U prvom planu su pojedinci i njihovi mali interesi u metežu Drugoga rata. Zajednica je u drugom planu, gotovo nevidljiva, prikazana je u likovima anonimnih gostiju oštarije i slučajnih prolaznika. Ona nije subjekt, ona je tek kulisa. ‘Allo ‘Allo! je parodija na brojne ratne filmove, a posebice na dramsku seriju Tajna vojska.

Operacija Pašareta nije parodija. Radnja komedije događa se krajem Drugoga svjetskog rata, u travnju 1945., neposredno prije napada partizanskih snaga na Trst, dok je završna scena komedije vremenski smještena negdje na početak šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Likove iz Operacije Pašareta povezuju interesi koji su sve samo ne uskogrudni. Njemački pukovnik i nemilosrdni djelatnik Gestapoa pokušavaju se domoći Pašarete, osvježavajućeg pića/napitka pobjednika koje bi moglo pomoći Trećem Reichu da okrene rat u svoju korist. Domaće ljude (Pjero, Pjerina, Bepi) povezuje skrb za zajednicu i upravo briga za dragocjene živote, svoje i svojih bližnjih, sili ih u prividnu kolaboraciju i suradnju s okupatorom. Čak su i ljubavni zapleti i raspleti povezani s mišlju na bliže i manje bliske žitelje Kote 456. Dakle, Operacija Pašareta je između ostalog i jasan prikaz antifašizma stanovnika Istre. A antifašizma nikad dosta.

Ambicija Operacije Pašareta je, osim smijeha, okrenuta prikazu bolnoga razdoblja istarske povijesti između dva rata. Ona želi biti i zapis i zrcalo tog nedoba.

Pašareta, antipod slici Posrnule Bogorodice s velikim cicama, je bezalkoholno piće koju nam je obitelj Ferenčić podarila 1924. godine. To je bibita pobjednika koja skoro cijelo jedno stoljeće povezuje Istrijane svih narodnosti, rasa, vjera, političkih uvjerenja i svjetonazora. Pašareta je prije svega piće čarolije, piće djetinjstva, rane mladosti i nostalgije. Pašareta se pije na krštenjima, bermanjima, pirovima, rođendanima, pogrebima, na Mohorovama, Petrovama, Bartuljama, Jakovljama, Vidovama, Rokovama, Oldrešovama, Lovrečevama, ribarskim i bumbarskim feštama. Pili su je narodnjaci, okupatori i osloboditelji, gospoda i drugovi. Pili su je u vrijeme Italije, pili su je u zonama A i B, u FNRJ i SFRJ. Pijemo je i u Republici Hrvatskoj.

Jedan od glavnih likova Operacije Pašareta je dijalekt.

Dijalekt je lijep u svojoj mekoći i tvrdoći, otvorenosti i zatvorenosti, melodioznosti, harmoničnosti, razumljivosti i nerazumljivosti. Dijalekt je magija jezika i utočište duši.

Dijalekt nas određuje. Na/U njemu sanjamo i mislimo. U dijalektu nas čekaju naši prethodnici. Oni tamo stanuju, zazivaju nas, nagovaraju, govore i šute. Dijalekt prethodi jezičnoj standardizaciji, u njemu su sačuvane stare riječi koje su oblikovale naš narodni identitet, pa je upravo on zvjezdana prašina iz koje je satkan književni jezik. Dijalekt je kolijevka standarda, on je praskozorje i zikva zaika.

Dijalekt nam stalno izmiče. U stalnoj je opasnosti da se izgubi i nestane, da ga zarastu grmlja i trave. Kao stare napuštene kolovoze. Stoga ga je potrebno govoriti i čuvati od zaborava. Čuvajući dijalekt, čuvamo sebe.

Dragutin Lučić Luce je na predstavljanju Furbaćone izjavio da je sve u jeziku. Njegova misao govori o nečem širem od same Furbaćone, zato ćemo joj morati oduzeti širinu i smjestiti ju u okvire čakavice. Pogledamo li, i prije svega poslušamo li, govor likova Operacije Pašareta, brzo ćemo uočiti da je dijalekt sveprisutan, a možda i “glavni lik” predstave. On daje štorijama i baldorijama pravu intonaciju i dodatnu “sočnost” (Valter Roša). Na sceni se doista, usporedno i zajedno, odvijaju dvije predstave – predstava dramskoga događaja i predstava događanja jezika.

Čakavica je naš špegalj, naša zikva, naše potecišće,Čakavska scena je susteže zaboravu.

OPERACIJA PAŠARETA – o Istri, vremenu, nama, našem mentalitetu i drugima

Istra

Dunke ča. Svi njoj se upucavavaju, nidan njoj ga ni upuca. Sve ih je puštila neka ćikadu. To ni slabo, to ni slabo.

Istrijani

Mi ne znamo ni ki je prva Dalmatinka ni ki je Kvarnar i treća Istrijanka. Mi ne znamo niš. Mi delamo svoje delo i ne zabijamo nos kade mu ni misto. Svi ste prečiži. Svaki drugi dan drugi litrat, druga bandjera, drugi grafiti. Nu da vidin… (gleda bandjeru) Jušto takova mi fali. U konobi ih iman jeno pet-šest.

Vrijeme

Meni se jako para da bi moglo prit vrime kad će puno punooo trdeh komuništi govorit: Tako mi bog pomoga. Tu puli nas se bandjere, partiti i governi kambjevaju kako i mudante.

Okupatori

Pasa san svita od Staljingrada do Svetega Ivana Zeline… Istrijani su najhuji. Ne moreš ih ćapat ni za rep ni za glavu. Stalno govore ši, ši, se kapimo, smo ljudi, nemojte ča zamerit, a onda ti ga fikaju da ti je i pol preveć.