Foto galerija

U nedjelju, 27. listopada 2019. godine u medulinskom 3MC-u , Medulin, Centar 58, s početkom u 20,00 sati dođite na ***HIT PREDSTAVA GALA TEATRA*** ”BEZ TREĆEG“

O autoru:
Milan Begović (Vrlika 19.1.1876. – Zagreb 13.5.1948.) prije svega je dramski pisac, a onda romanopisac i pjesnik.
Najveći dio života proveo je u Zagrebu ali živio je i u Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj. U Hamburgu i Beču je nekoliko godina radio kao dramaturg i režiser. Bio je i ravnatelj drame u Zagrebu, a radio je i kao profesor na glumačkoj školi. Njegovi dramski tekstovi prisutni su na europskim pozornicama (Italija, Francuska, Austrija, Njemačka…) od 1930. pa do danas, a njegova su djela prevedena na mnoge strane jezike. Manje je poznato da je Milan Begović pisao pod mnogim pseudonimima, te da je pokopan na Mirogoju bez nekrologa u novinama i bez ikakvih počasti koje je itekako zaslužio.

O glumcima:
Mladen Vulić,
hrvatski glumac, slobodni umjetnik, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
U kazalištu je nastupao u DK Gavella i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu čiji je bio
zaposlenik.
U filmovima: “Konjanik”, “Ta divna splitska noć”, “Cvjetni trg”, “Kako je počeo rat na mom
otoku”, “F20”…
U tv serijama: “Larin izbor”—Alen, “Stella”—Franjo, “Počivali u miru”—Sep, “Čista ljubav”—
Rus,“Na granici”—Mate Butigan…

Matija Prskalo,
filmska je, televizijska i kazališna glumica.
Igrala je u brojnim filmovima, tv serijama i kazališnim predstavama.
Nagrade koje je osvojila:
Zlatna arena za epizodnu ulogu u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” 1996.
Nagrada grada Vukovara za ulogu u predstavi “Povratak ratnika” 1998. Kerekeš teatar na
Festivalu glumca.
Nagrada Bobi Marotti za najbolju glumicu za ulogu u predstavi “U Zajedničkom stanu” 2016.
kazališta Lectirum, na Danima smijeha u Histrionskom domu.
S Mladenom Vulićem je do sad bila u dva filmska braka i jednom kazališnom, upravo
ovom—“Bez trećeg.”
Umjesto kratkog sadržaja:

MARKO: “Što ima čovjek od toga što može riješiti svaki problem više matematike, a ne
može zaviriti drugom čovjeku ni desetinu milimetra ispod kože?”
GIGA: “Ljubomora nije posljedica jednog čina, nego jedne mogućnosti koja uvijek postoji u
mislima onoga koji voli, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći.”
MARKO: “Nekad sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni
ono što sam mislio da mi je najbliže i što najviše volim.”
GIGA: “Zašto tražiš od mene da budem ono što ti nisi? Zašto ti možeš znati kakvi su bordeli
od Amura do Volge, a ja ne smijem dopustiti da me pogladi jedna muška ruka, kad sam već
izgubila nadu da će me doseći ona, koju tako dugo čekam?”
MARKO: “U paklu! U jednom paklu sam bio u drugi došao!”
O predstavi:
Susret žene, koja odavno čeka i muža koji se vraća iz zarobljeništva nakon osam godina,
temelji se na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom, sumnjičavošću i
nepovjerenjem.

Tema je to koja prati čovjeka oduvijek, kao kakva nevidljiva sjena i ne da se preskočiti i
zaobići. Sumnja u vjernost vlastite žene, nesigurnost u samoga sebe, nesreće kojima je čovjek
obilježen i formiran ili promijenjen, teret su kojeg se ljudi, nerijetko, nažalost, ne mogu
riješiti.
“Bez trećeg” je dramski komad pisan u određenom vremenskom periodu, obilježen je nekim
prostorom, međutim, osjećaji koji dominiraju u njemu su bezvremenski, dio su svakog
društva i razdoblja kao i današnjice u kojoj živimo.

Nikad dovoljno shvaćeni, definirani, objašnjeni i razotkriveni osjećaji su oni koji nas vječno
inspiriraju. Ljubav—ljubomora, odanost—izdaja… teme su neiscrpnog sadržaja.
Prateći odnos Gige i Marka Barića, suočeni smo s fatalnim krajem jednog ljubavnog odnosa,
ali i jednog života, koji se, zapravo, već odavno ugasio, jer rat i zarobljeništvo iz kojeg se on
vratio, nije njegov povratak u život, nego, njegov obračun s njim i njemu najvoljenijim.
Tko je kome prijatelj, a tko je naš stvarni neprijatelj? Jesmo li sami sebi najgori suci? Za
koga je rat, uistinu, završio? Za preživjele i obilježene trajnim traumama s kojima se moraju
nositi oni i njihovi bližnji ili, ipak, samo za one koji su u njemu poginuli?
Pita se to Begović u ovoj drami, napisanoj 1931, a pitamo se i mi danas s nadom da se u
nekoj svijetloj budućnosti nove generacije neće suočavati s istim pitanjem.
No, kako bi rekla Giga Barićeva—Za ljubomoru nije potreban treći, dovoljno je dvoje!