Svjetski dan kazališta slavimo 27. ožujka. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI (International Theatre Institute) održanom 1961. godine, a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu, te se od 1962. godine obilježava diljem svijeta.

Svjetski dan kazališta prilika je da se posebna pozornost javnosti skrene na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina, na doprinos kazališta u produbljivanju mira u svijetu, tolerancije i razumijevanja.

Najeminentnija imena svjetski poznatih umjetnika pisala su poruke za Svjetski dan kazališta.

Hrvatsku, ovogodišnju, poruku napisao je glumac Siniša Popović.

U nemogućnosti da vam je uživo pročitamo uoči početka predstava, u nastavku je prenosimo, te pozivamo da 27. ožujka u 20 sati posjetite našu službenu web stranicu i putem Facebooka pratite snimku naše popularne komedije, predstavu FURBAĆONA 2, autora Branka Lučića, u režiji Jasminka Balenovića.

HRVATSKA PORUKA

Zamoljen od strane Hrvatskog društva dramskih umjetnika da vam uputim poruku u prigodi obilježavanja Svjetskog dana kazališta, pitam se pred svima vama – što može kazalište danas? Što ono može u vremenu razarajućeg materijalizma koji želi sve sebi podčiniti, kojem je cilj obogaljiti svaku naznaku duhovnosti, koji ne preza ni od toga da dovede u pitanje i sam opstanak civilizacije.

Što može kazalište danas ponuditi onima koji ga rijetko ili nikad ne posjećuju zaokupljeni ružnoćom vlastite borbe za opstanak ili pak onima zaokupljenima još ružnijom borbom za zgrtanjem ispraznog obilja? Isto ono što nam je tisućama godina svima podjednako nudilo. Može nam neposrednije od ijedne druge umjetnosti, baš sad, ovog trena i tu pred nama postaviti pitanje – kakav je to život koji danas živimo.

Moramo vjerovati u kazalište. Svi mi koji ga stvaramo. Moramo ustrajati u toj vjeri. To nam je poslanje. Gubeći sve više bitke za ljudsko dostojanstvo na pozornici stvarnog života postajemo sve odgovorniji za onaj koji stvaramo na ovoj imaginarnoj, duhovnoj.

Kad nam je već dano (ili smo pak sami sebi to uzeli za pravo) da suočavamo ljude sa njima samima prikazujući im kako žive, kako ne žive i kako bi mogli živjeti, činimo to smjelo, originalno i nadasve odgovorno. Učinimo sve što možemo da ne dopustimo ovom čudovišno surovom svijetu da silnom halabukom, izostankom tolerancije, pomanjkanjem svakog boljeg ukusa i općim nesuglasjem prodre u posvećeni prostor kazališta. Ne dopustimo nikad da kazalište prestane biti mjesto susreta i spoznaje.

Samo najboljima među nama poći će za rukom da ustraju u tom poslanju, pa i njima tek ponekad. Iza njih ostat će tek pokoja suhoparna bilješka o njihovom radu i poneka izblijedjela fotografija. Ali u vremenu koje nam je dano da u njemu trajemo na kazališnoj pozornici, u susretu s publikom koja  zna i osjeća da se ono što se pred njom zbiva ne može ni doživjeti ni prenijeti izvan tog prostora i vremena, u tim kratkim nadahnutim trenucima spoznajemo zajedno s našom publikom  što kazalište može!

Neka nam je svima sretan i ispunjen nastojanjem da budemo promjena koju  želimo vidjeti u svijetu, ne samo današnji, nego svaki dan u kazalištu.

Siniša Popović

O PREDSTAVI:

Branko LUČIĆ

FURBAĆONA 2

Storeno po komedije
Angela Beolca Ruzzantea La Moscheta (Mušica)

Redatelj:
Jasminko BALENOVIĆ

Peršone od komediji:

ŽVANE, kum – Luka MIHOVILOVIĆ
MARJUČA, Pepićeva žena – Lara ŽIVOLIĆ
MARINAJO (TRIEŠTIN) – Rade RADOLOVIĆ
PEPIĆ – Valter ROŠA

“Furbaćona” ili ki će ga kemu prvi fikati

La Moscheta

nastala negdje između 1528. i 1529. godine, ime dobiva po frazi “parlar moscheto” ili govoriti gradskim padovanskim govorom koji stoji nasuprot većeg dijela teksta pisanoga seoskim dijalektom padovanskog zaleđa. Želi li se razumjeti duh vremena nastanka komedije valja osobito naglasiti da je u isto vrijeme napisano i Kopernikovo revolucionarno djelo (u našim kazalištima najpoznatija kao Mušica), prva renesansna komedija, talijanskog autora Angela Beolca RuzzanteaDe revolutionibus orbium coelestium.

Svi likovi komedije i svi njihovi odnosi postavljeni su u okružje ljubavne strasti, žudnje i putenosti. Stoga je moju istarsku interpretaciju (zacijelo ne pridaju najveću vrijednost. Biti, za njih znači živjeti na način nadasve čiste, bolne, bezuvjetne i neponovljive, ljubavi, zapravo ljubavi prema ljubavi, temeljno pitanje Beolcova ljubavnog četverokuta glasi: Furbaćona) vodila slutnja: Beolco daje naturi prednost pred kulturom – njegovi su likovi prije svega krv i meso, koji moralnim kategorijamause, nase i podase. Umjesto ideala velike, viteške, jedinstvene iki će ga kemu prvi fikati (tko će ga komu prvi uvaliti)?.

Želi li se pak steći pravi uvid u narav likova komedije, njihove zasljepljenosti i njihova zrcala nekih drugih likova na koje je jednako tako utjecala spomenuta zasljepljenost. Primjerice zasljepljenost Homerove Helene, žene božanskog podrijetla, donijela je nesreću i patnju dvama narodima. Za razumijevanje Helenina čina bitna je činjenica da zasljepljenost, ograničenost slobodne volje ili čak ne-sloboda volje (govorimo li o volji u današnjem smislu, jer Grci nisu poznavali posebnu riječ za volju), dolazi izvana (Afroditin pojas ima moć koja i razboritom oduzima razum; nitko se ne može othrvati njezinoj moći). Njena zasljepljenost djelo je božanstva, razlog zbog kojeg je i Grci i Trojanci razumiju i tješe. Ona mora snositi odgovornost za svoje djelo ali ne mora se mučiti. Naime, njezin “grijeh” podliježe višem zakonu negoli je to sud javne sablazni i moralnog zgražanja.

Beolcov je suvremenik Lodovico Ariosto pokazao što je kadar napraviti najplemenitiji vitez kad se pod bremenom nesretne ljubavi sunovrati u mahnitost. Pomahnitao zbog ljubavi, Orlando potpuno gubi razum, čini čudesa ali i ubija nedužne ljude koje bi morao braniti.

Ruzzanteovi likovi posjeduju svijest o juvenoj zasljepljenosti, slute zašto mahnitaju i znaju kada i zašto njihova volja prestaje biti slobodnom voljom. Tako primjerice Škovacin (prolog) opravdava i žene i muškarce nečim što je jače od nas, što nam smućuje razum i tjera nas na neshvatljivo nerazborite postupke. One su kako i mi muški. Svi smo ukovani na istem kopitu i svi imamo va sebe nekega vraga. Nekakov oganj… Stavimo reć da je va nas nešto ča nan ne da mira, ča ne moremo kontrolati…  zamagljuje nam prosudbu i neće nam dati mira dok ne dobije što traži. Za razliku od Helene čiju je sudbu usmjerila Afrodita, Beolcove likove goni vrag/oganj koji pali i žari u njima samima. Tako će se na Škovacina nadovezati kum Žvane razbijajući posvuda prisutnu iluziju o slobodnoj volji: oko magnuće pozabimo i ki smo i ča smo. To nešto, taj vrag, taj oganj, svemoćna žudnja, pa će mi kakov injorante govorit da smo slobodni i da moremo delat ča nas je volja. To moremo! Kad nan zaunja ona stvar, u oko magnuće pozabimo i ki smo i ča smo.

Ogledavanja u zrcalima drugih likova upućuju na misao da mahnitanja “velikih” likova imaju velike i dalekosežne posljedice. Na kraju priče Helena se vraća kući, ali svijet više nije isti. Na vidjelo izlazi sva tragičnost čovjeka-smrtnika. Pali su Ahil i Hektor, Eneja je pobjegao osnivati Rim, Odisej će postati simbolom lutanja, Agamemnona je ubio Egist, Orest je osvetio oca i ubio majku… Koliko smrti i patnje zbog toga što je Paris morao birati. Povratak razuma vratit će Orlanda obrani svijeta kršćanstva i njegovih vrijednosti. Helenin i Orlandov “život” prije i poslije zasljepljenosti posve su različiti. Njihovo danas se (makar po rezultatima) radikalno razlikuje od njihova sutra.

Beolcov se svijet vrti drukčije. Zasljepljenost i matačenje njegovih junaka ostaju na psovkama, prijetnjama, pokojoj masnici i rogovima. Ku budete videli da se peršone grdo gledaju i karaju, puštite ih na miru… Će se ben umirit. To je samo komedija i kako komedija će i finit. Bez obzira na zgode i nezgode sutrašnji će dan biti jednak današnjem. Pun prizemnih briga, želja, dovitljivosti, dopuštenih laži i putenih zadovoljstava.

Beolco je uspostavio ravnotežu u svijetu svojih likova. U igri ljubavi su svi nešto dobili i nešto izgubili.

I na kraju štorije prči su ostali cili a koza sita.

Branko LUČIĆ

Autonomni pulski kazališni produkt

Sama struktura komedije prati izvornik. Glavni (renesansni) zapleti ostaju sačuvani – prevareni prevaranti, muž mlakonja i pohotna žena koja sreću traži u velikom gradu, igra zamijenjenih uloga te mnogostruki trenuci pokušaja bračne nevjere koji tek trenutak prije samoga čina bivaju spriječeni.

Dualizam (ili vječni sukob) muškoga i ženskoga, urbanoga i ruralnoga, poštenoga i nepoštenoga (moralnoga i nemoralnoga), dobra i zla, ishodišta su dramskih situacija (sukoba) koji u rasteru ljubavnika (od toga jedan legalan, ali s najmanje prilika) sve više ubrzava u sve manjem radijusu prema željenom objektu/cilju – ženi. Vođeni nagonom čine niz podmuklih smicalica svojim suparnicima kako bi profitirali na tuđoj nesreći i prikazali se (u očima ženke) u boljem svjetlu, ili jednostavno eliminirali protivnika.

Na samom kraju priča dobiva samo pomirljiv ton, nema tu niti happy enda niti moralne pouke – nastupa svojevrsni time out do nekoga novog kruga bitaka oko ženke koja maše svojim atributima (smirenije), dok neki drugi (kojima Eros još nije spržio krila) ili ovi isti (oporavljeni) ne krenu u novu rundu.

Jasminko BALENOVIĆ, redatelj