OLIVERA ERAKOVIĆ – LIBERTÈ
Od pop-arta preko masovne kulturne revolucije i „evolucije“ do egzistencijalnih specifičnosti ambijentalnoga određenja umjetnici su upućeni na ekstrovertiran pristup likovnoj problematici. Međutim, njihova introspektivna promišljanja ključna su u definiranju individualno obojenoga djela, jer „svijet nije ono što se otkriva oku, nego ono što umjetnik znajući osjeća“.
U području ovih premisa možemo smjestiti likovni opus Olivere Eraković koja se predstavlja radovima decidirano i jasno, izražavajući svoj umjetnički identitet.
Najbliže usporedbe njezinom slikarstvu nalazimo u karakterističnim odrednicama pop-arta, njegovom odnosu prema suvremenom svijetu i oblikovnim formama svedenim na redukciju i „apstrahiranje“ stvarnosti; stripu koji na specifičan način odslikava ljude i njihove ćudi te povezuje verbalno i slikovno; grafitima koji objedinjavaju tekstualne, likovne, znakovne i simboličke elemente.
Olivera pripada slikarima urbanih zona. Razvijene komunikacijske relacije i ekspanzija masovne, kozmopolitske i univerzalne kulture, utjecale su na njezin tematski repertoar i verbalne dijelove slike koji su ispisani raznim jezicima.
Metropole definirane kasinima, metroom, labirintima ulica, semaforima, automobilima…, i naseljene otuđenim svijetom usamljenih i izoliranih pojedinaca, osim vizualne identifikacije dekodiraju i tekstovi repera pronicljive duhovitosti.
Bogatom maštom, iskustvenim i prirođenim referencama Olivera polazi od premise razorenih tradicionalnih vrijednosti i stvaranja nove realnosti, rascjepkanoga prostora promatranog kroz samosvojnu optičku i psihologijsku prizmu umjetnice. To je a priori antropocentrično slikarstvo u kojem dominira čovjek, frontalno, zatvorene tjelesnosti, infantilno pojednostavljen i deformiranoga korpusa na kojem se ističu kvadratne, kubistički izlomljene ili janusovski dipolne glave, poput maski iznjedrenih iz sterilnoga, mehanički programiranoga svijeta.
Tjeskobna i obezličena „pralica“, totemi suvremenoga doba, pojavljuju se kao nositelji određenih egzistencijalnih kategorija, specifičnih duhovnih i fizičkih referenci. Oliverino slikarstvo je svijet u malome, sveden na tijesnu korelaciju strukturalnih elemenata, konceptualnoga diskursa i semantičkoga ekvivalenta.
U kompozicijama jasne plastično-strukturalne određenosti ritam figuracije događa se na površini. Frontalizirani oblici smješteni su u zatvorenom, ograničenom, jednoobraznom prostoru bez dubine. U sukcesivno postavljenim planovima, koje razdvajaju horizontalne i vertikalne mreže linija, formirane su cjeline sastavljene od rascjepkanih slika autoričina memorijskoga i simultanog promatranja stvarnosti. Optičko opažanje izmijenjeno je u odnosu na tradicionalne forme izražavanja.
U čudesnom svijetu Olivere Eraković sve je moguće i sve ima svoj raison d’être. Sloboda izražavanja, kreativne vrijednosti, ali prije svega ozbiljan pristup i senzibilna nota u realiziranju djela ukazuju na umjetnicu koja smjelo otvara vrata prema novim stvaralačkim prostorima.